Borislav Cvetković, legendarni napadač Dinama i Crvene zvezde je za Tomislava Dragobratovića, novinara Indexa, prokomentirao svoju karijeru, prelezak iz hrvatskog u srpskog velikana, dotaknuo se srpske reprezentacija, a otkrio je i tko je najveći nogometaš svih vremena.

Smatrate li Diega Maradonu najboljim nogometašem u povijesti?

“Da, ispred Messija. Maradona je bio i jako velika ličnost. Bio je dobar čovjek, nije razmišljao kao zvijezda. Uvijek je podržavao sve igrače, bio je istinski vođa. Svi ga hvale. To što je radio sa svojim životom je druga stvar.”

Kako srpska javnost danas doživljava hrvatsku reprezentaciju?

“Ljudi su ovdje oduševljeni hrvatskom reprezentacijom. Kako se to vodi, kako se igra i kako se bore za državu, to je nešto fantastično. Kod nas u Srbiji je drukčije. Vlada razočaranje zbog neuspjeha u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo.”

Po čemu se, prema vašem mišljenju, najviše razlikuju hrvatska i srpska reprezentacija?

“Pristup. Jednom sam u Zagrebu pitao Slavena Bilića kako uspijeva motivirati igrače da se toliko trude. A on kaže: ‘Oni dođu ludi.’ Kaže da ga zovu prije okupljanja i govore: ‘Šefe, daj da se što prije skupimo.’ To je ono što nama u Srbiji fali. Naši igrači kao da dođu igrati po kazni, nitko se ne trudi, nitko ne trči.”

Ima li ipak pojedinaca koji odskaču od takve slike?

“Dušan Vlahović. On je stalno gladan golova.”

Što vas je posebno impresioniralo u radu skautske službe Hrvatskog nogometnog saveza?

“Bio sam na jednom kadetskom turniru u Istri i tamo sam se susreo s ljudima iz skautske službe HNS-a. Napravili su nam prezentaciju svog rada i načina na koji prate igrače. Vidi se da je to vrlo ozbiljna organizacija na visokoj razini, a radi se o djeci. Hrvatska to mnogo bolje radi.”

Koji su, po vašem mišljenju, najveći problemi srpskog nogometa?

“Najveći je problem što nema plana, programa, ničega. Ne radi se s mladima u bazi. Izbornici se stalno mijenjaju, postavlja ih tko kako stigne. Izbornik radi što hoće, nema zaštite, sustav nije usklađen. Smeta mi što se ljude koji su čvrsti, stabilni i ne podliježu pritiscima brzo potroši. Nama nitko takav ne odgovara.”

Kakve vas uspomene vežu uz brončanu medalju s Olimpijskih igara u Los Angelesu 1984.?

“S ponosom. Momčad je bila fantastična, vladalo je poštovanje. Imali smo sjajne igrače na svim pozicijama, od Nenada Gračana, Branka Miljuša, Deverića, Tome Ivkovića, do Piksija Stojkovića i Mirka Đurovskog. Ja sam s pet golova sa Štefom dijelio titulu najboljeg strijelca turnira.”

Je li ostao osjećaj da ste mogli napraviti i više?

“Ostao je, jer mislim da smo trebali osvojiti naslov. Imali smo sve, ali u polufinalu protiv Francuske dogodio se ključni trenutak. Pri rezultatu 2:2, sudac je u prvom poluvremenu isključio mene i Jovicu Nikolića. Tu je bio kraj za nas. Francuzi su prošli dalje, iako smo bili puno bolji. Da smo ušli u finale, uvjeren sam da bismo ih pobijedili.”

Kako se sjećate suradnje s izbornikom Ivanom Toplakom?

“Toplak je osjetio da smo dobri. Sjećam se kao danas, u avionu za Ameriku nam je u šali rekao: ‘Ako ne budemo među četiri najbolja, u povratku ću srušiti avion.’ Ipak, mislim da su Francuzi bili malo pogurani, jer je i delegat utakmice bio Francuz.”

Kako gledate na razdoblje koje ste proveli u talijanskom Ascoliju?

“Otišao sam u strašno jaku ligu, u klub koji se uvijek borio za opstanak. Kao napadač, bio sam gore sam, igralo se defenzivno, dobivao sam malo lopti. Ako ne iskoristiš jednu ili dvije šanse po utakmici, gotovo je.”

Koliko su tada europski klubovi pratili igrače s prostora bivše Jugoslavije?

“Krajem 80-ih nogomet na ovim prostorima bio je u padu. Nije bilo velikog interesa za naše igrače. Iz cijele Jugoslavije otišli smo Škoro u Torino, Katanec u Njemačku i ja u Ascoli. To je bilo to.”

Cijeli intervju pročitajte OVDJE.